Na nogama sam bila već u 6:30. Jutro vedro i hladno,ali i raspevano zahvaljujući vrapčićima koji nam lagano najavljuju proleće. Ovog jutra sam ustala dobre volje,jer sam dobro i spavala,što nije slučaj u zadnje vreme. Volim,da ne kažem obožavam kada me dočeka ta jutarnja svežina,jer mi ispuni i srce i dušu.

Od kuće sam krenula već oko 7:30 u susedno selo na pijacu,kako bih i tamo prikazala svoje,orašastim plodovima punjene čoko praline. Ja ih zaista pravim sa puno ljubavi,pa valjda zbog toga i priželjkujem,da ne kažem očekujem da ljudi to i prepoznaju,ali čini mi se da svi oni koji dolaze na te naše seoske pijace,nisu moja ciljna grupa. Iako nisam ništa prodala,iskoristila sam sunčevu energiju i sa osmehom na licu krenula kući.

Usput sam videla gomilu starih auto guma,koje već dugo želim da nabavim za svoje cveće i povrće,ali me je mrzelo da se po njih vratim. Nedaleko odatle,kraj puta sam ugledala majstora Miću i onda sam ipak okrenula auto da ga pozdravim. Malo smo se ispričali i ja sam sva srećna u auto potrpala gume i pevajući stigla kući.

Tamo me je mašući njenim preslatkim repićem čekala moja Meri,doručkovale smo kao i uvek zajedno,malo sam je izmazila,ona je istrčala napolje,a ja se presvukla za posao u dvorištu.

Na dnevnom redu su bili ogromni žbunovi,koje sam krenula sama iz korena da vadim,jer nisam trenutno u situaciji da platim. Polako,pa koliko stignem. Zbog mog,ne baš najboljeg zdravstvenog stanja i fizičke sposobnosti,posle nekih dva sata sam sebi rekla dosta i bila preponosna na odrađeni posao.

Onda sam tako gledala svoju uzoranu baštu,pomislila šta me sve čeka sada kada krene setva,pa košenje i još puno toga i još uvek se mnogo više brinem da li ću i kako sve to uspeti,od da se radujem što imam ono što sam želela.

Sebi sam spremila posni doručak za sutra i tako uštedela vreme,jer je sutra pijačni dan u mome selu. A veliku radost i zahvalnost u sebi osećam dok seckam svoj peršun i svoj crni luk.

Evo već danima ne mogu da izbacim iz glave vest o smrti Saše Popovića. Mene Slatki greh vraća u moje bezbrižno detinjstvo,u sobu oblepljenu njihovim posterima,u Sitnije Cile sitnije i Mile voli disko i valjda se čovek nekako srodi sa tim ljudima i oseća nekakvu neobjašnjivu bliskost. Sašin vedar duh,njegov osmeh i pre svega neverovatna energija i strast prema poslu,budili su u meni divljenje,a sada je samo žal u duši. Baš puno mislim na Suzanu i znam da će joj biti jako teško da tu bol prihvati i iskreno,nekako saosećam sa njom.

Pao je mrak. Nebo puno zvezda. Kakva lepota. I tišina.

U krevetu sam bila već u 20:30 uz knjigu i unutrašnji mir.

Mir,jer sam dala sve od sebe da mi dan bude ispunjen,jer je to još jedan dan u godini koji se nikada ponoviti neće.