Moja bratanica se udala. I znate li šta? Imala sam tu čast da budem najveseliji gost,jer je to venčanje za mene imalo posebnu vrednost i težinu. Ni dan danas ne znam kako se sve to posložilo,ali verujem da je tako trebalo. A evo kako je sve krenulo.

Dugo sam razmišljala šta ću raditi ako me pozovu,kako ću se osećati ako se to ne dogodi i šta bi bilo najbolje činiti,jer nas dve već neko vreme nismo u kontaktu.

Kada mi je stigla porukica i poziv od brata,zapitala sam se da li je od srca ili reda radi. A da li je to uopšte i važno? Nisam znala kako odlučiti,pa sam pustila vreme da učini svoje. I odluka je pristigla,čista,iskrena,od srca i negde u sebi sam se radovala tom odlasku,ali onda su se pojavile mnoge prepreke i strahovi. Poželela sam da budem i jaka i hrabra,da ne odustanem,pa rekoh sebi: „Idi. Idi,jer oni su tvoja porodica,idi,da ispoštuješ brata,idi,da vidiš gde si ti u svemu tome i idi,da ti jednoga dana ne bi bilo žao što nisi.“

I eto. Otišla. Najemotivniji trenutak mi je bio njen izlazak sa mojim bratom pod ruku,baš onako kako to i običaj nalaže. Pogledi su nam se na tren stopili i ja sam bila samo zahvalna što sam tu. Tišina je bila između nas dve,a ja sam i pevala,i igrala,i grlila ljude koje dugo videla nisam,a nju sam pustila da učini drugi korak. „Da li ti je hladno?“ – upitala me je. I tu se led otopio.

Pre samo par dana su ona i njen suprug bili da me posete,da vide kako sam,kako teče moj život na selu,da upoznaju Meri,a ja sam u želji da sve protekne u slavu ljubavi,pustila prošlost niz reku i uživala u njihovoj priči i pažnji.

I po ko zna koji put vidim da život ume itekako da prijatno iznenadi. Ali to nikada nije slučajno. Uvek je to u neko pravo vreme,a pravo vreme je onda kada je čovek u glavi spreman da napravi novi korak,kada je spreman da stane iza odluke kakva god ona bila i spreman da kada izađe iz svoje ego senke,očekuje boljitak.

Samo napred!!