Ne plačem
već ti pesmu pevam
svoju tugu
u lažni osmeh odevam.
U bašti smeha
ispraćam zaborav svoga greha.
I kada vreme na satu stane
svrati u prohladne
prolećne dane.
Videćeš lik žene
ruka će poželeti da krene
ali korak vrati
zato što nisi na putu mom
zato što ne delimo isti dom.