„Rasuti biseri“
Takav jedan stih ima, o tim rasutim biserima i on me navodi na misao o glavnom u ovoj zbirci pesama.
Kaže „nedostajaće ti samo neko ko sastavlja rasute bisere za tebe.“ I sve tako iz pesme u pesmu, devojačko srce ovisno o ljubavi, traži onu drugu stranu da pristupi svetom činu ljubavi, da ostane tu, da ne ide još, da se nada, da i on bude i shvati da ga je Ona… „pesmom stvorila“…
Sve reči koje prizivaju ljubav, tu su.
„Prvi dan proleća, hladan, siv i dalek, a tebe nema.“
„Putuješ sam dok noć svira baladu o nama.“
„Imati nekog je imati mnogo…Imati tebe…Imati sve…“
Ovi prelepi stihovi su ono rasuto biserje koje govori o jednoj plemenitoj duši, o mladosti i potrebi da sve ovo ovako nadahnuto ne prođe uzalud.
„Moja mladost bi htela samo zrno, maleno zrno ljubavi.“
Izdvajaju se tri majstorski izvedene pesme.
Ona u kojoj se govori kako su njih dvoje s proleća brali cveće i voleli se “ čežnjom mladih ljubavnika“, leti su plesali i opet se voleli tom istom čežnjom, pa jesen, pa zima, a refren isti.
Druga pesma, u kojoj je glavni stih „sreća se zove imenom tvojim“, a treća, cela lepa pesma je „da nije ono što jeste.“
Zbog tih pesama i ovih povremenih uzleta u visoke pesničke sfere, vredi podržati ovu ljubavnu čežnju Jelene Paunović.

11.10.2000.

Duško Trifunović