Jednog aprila devedeset i neke,na ovaj svet je došlo jedno,kao veknica maleno,preslatko i čupavo biće. Postala sam tetka. Ne znam ja u tom trenutku da se tetke najviše vole,ni da ta ljubav može biti bezuslovna,posebna i jedinstvena. Samo znam,da ne znam kako je tolika količina radosti i sreće stala u moje srce. Živela sam u drugom gradu,ali bih i na kraj sveta otišla u porodilište da je vidim,dodirnem i poželim dobrodošlicu.

Odlazila sam kad god sam mogla,a bila sam sa njom čak i kada je učila da hoda. Te trenutke,nikada neću zaboraviti. Bila sam preponosna i htela sam da baš svako vidi da sada i ja imam nekoga koga ću od sebe voleti više.

Ne postoji ni jedna reč koja bi opisala tu moju ljubav i dočarala taj osećaj kada je u mom zagrljaju.

Na dan moga venčanja,bila je to petogodišnja devojčica,u beloj haljinici,sa malim belim cvetićima u kosi,sa nesvakidašnji lepim crnim okicama i sa najlepšim osmehom na svetu. „Teka,tekaa!!“ – plačući me je dozivala kada sam odlazila.

Svi su znali koliko je volim i zbog toga zu govorili da je ona moj univerzum. I bila je. A danas?

Čujem sam da se verila.

Ja ne znam zašto je ona tačno poželela da prekine kontakt sa mnom,ali ni taj trenutak ja neću nikada zaboraviti.

Srce je krenulo jako da mi lupa,da mi ponestaje vazduha i da doslovno počinjem da se gušim kako u svome bolu,tako i u svojim suzama. Bože dragi,mislila sam umreću. Učinilo mi se kao da u nekakav ponor padam,ali sam uspela da pozovem drugaricu samo da me smiri da dođem do daha i biće lakše. I bilo je. A onda kreće nova reka suza i nova reka pitanja bez odgovora.

Za razgovor je potrebno dvoje,ali sam i ovoga puta u tome ostala sama.

Trebalo mi je mnogo,mnogo vremena da odbolujem,da prebolim,ne samo tu krvnu vezu,već vezu dve duše,da pustim naš svet i nju da ide svojim putem bez mene. Verujem da je znala da sam za nju uvek tu i da sam joj dala svu toplinu i ljubav bez granice,ali nešto se dogodilo.

Život,rekla bih ja danas.

Moje srce je već do tada bilo puno puta zgaženo,povređeno,izdano i ostavljeno,a tada,kao da mi je na živo iz grudi iščupano.

Sigurno da u njenoj glavi postoji neki razlog takve odluke,jer svi na svom putu razvoja grešimo dok stvaramo svoja lična životna iskustva i to apsolutno nije sporno.

Ali ono preko čega ja više ne prelazim,jeste ćutanje.

Zahvalna sam što su u mom životu živeli prelepi naši trenuci.

Zahvalna sam što sam kroz nju postala sebi bliža i snažnija.

Zahvalna sam Bogu što je čuva i volela bih da joj oprosti neznanje,kao što i meni prašta.