Ovo današnje potrošačko i materijalističko vreme nas,kažu udaljava od pravih vrednosti i od suštinskog poimanja života. I ja sam u to verovala,sve dok nisam izgubila ono,što opet kažu,da kada izgubiš,tek tada počinješ da otkrivaš ko si ti zaista i tada kreće tvoj lični razvoj. Da,reč je o konforu.

Imala pa nemala,s konja na magarca,pogrešna odluka,najbolja odluka,sve su to komentari pre svega zbog mog povratka,a onda i zbog prelaska iz grada na selo. A šta kažem ja? Samo da nije „ne znam“.

Oduvek sam ja maštala o kućici,baštici,cveću,velikom dvorištu,životinjama,o svemu onome što je imala moja baba Milica. A živela sam gradski život kao moja baba Jela.

Skoro 20 godina,provela sam u svetu koga karakterišu red,rad i disciplina i u tom zapadnom sistemu sam se i ja pronašla. Naravno da je i tamo bilo mnogo uspona i padova,ali ostala je jedna jedina žal,a to je što sam svo to vreme živela kao nesvesno biće. Kao u nekakvom mraku,kao da nisam bila ova ja,što realno i nisam i kao da je glavnu ulogu moga života igrao neko drugi,a ja bila samo statista.

Tamo je sve bilo kao na dlanu: Prilike za besplatne kurseve jezika za početnike,pa onda i mnoge druge,mogućnost raznoraznih poslova,veliki izbor prodavnica,da li jeftinih ili skupih,ako ne daj Bože ostaneš bez posla,od socijalne pomoći možeš da preživiš,a imaš pravo i na mini posao,zdravstveni sistem uređen,higijena besprekorna,pravila se poštuju,mnogo kultura i nacija,pa imaš priliku da naučiš da poštuješ različitosti i sve u svemu,jedan ugodan i stabilan život. I ne radi se o tome da li si i da li ćeš zauvek biti stranac tamo negde,već o šansi da se boriš za neko svoje mesto,gde god da si.

Moj najvažniji izvor konfora je bio taj što je uvek,ali uvek neko bio tu.

Poslednjih par godina sam zaista imala ono što se na prvi pogled kaže sve: Stan,doduše pod kirijom,ali savršen,posao,auto i šta ćeš više. Život se svodio na kuća-posao,tu i tamo po neki susreti i ja na žalost nisam iskoristila neki svoj potencijal i verovatno neke prilike,upravo zbog te ušuškanosti u konfor,koji ti na prvi pogled život čini lagodnim,a na drugi potpuno beskorisnim.

Nisam to tada na taj način osećala. Zato mi se izmaklo to „sigurno“ tlo pod nogama i valjda došlo vreme da naučim da cenim,poštujem i budem zahvalna za sve što imam.

Sada sam samo ja sebi uvek tu i sve moram sama. Iako znam da kroz to učim jednu jako važnu lekciju koja se zove samostalnost,meni je to i dalje veliki problem. Moje osvešćenje jeste bolno i biće takvo sve dok ne promenim svoj pogled na život i dok ne shvatim da je on poklon koji se ne podrazumeva.

Ja danas imam svoj krov nad glavom,dvorište,baštu,psa,jedno lepo i veliko domaćinstvo i opet,opet svemu pronalazim mane. I upravo dok ovu rečenicu sada pišem,shvatam da treba da prestanem da kukam i da se žalim,kako god da mi je.

A sa druge strane,u pravo vreme stižu snaga i ohrabrenje:

„I herojski se upoznajte s ranije neostvarenim stranama svog najfantastičnijeg ja,jer je najveća životna tuga,da nikada ne saznate ko ste zaista.“

Život junaka svakodnevice

Robin Sharma