Nedavno mi je bio rođendan,ali i ove godine bez slavlja. Ne znam koja je takva po redu i ne znam koliko je suza proteklo tih godina,toga dana,samo znam da je radost na mene zaboravila. Ali dosta patetike.

Pustila sam koncert Miroslava Ilića i uživala pevajući,pa tako i sebe demantovala da radosti u meni više nema. Stiglo mi je par poruka i paket sadnica aronije i borovnice. Komšinica mi je rekla da bi volela da dođem malo do nje,kako ne bih bila sama toga dana i ja sam teška srca pristala. Teška srca,jer je samoća moj najbolji prijatelj i nikad me ne ostavlja samu,pa bih se osećala kao da ću ga izdati ako odem. Ali ipak idem. Jer želim promenu.

Bilo mi je prijatno to veče kod nje i između ostalog me je pozvala na 5-ti rođendan njene ćerkice. Tu sam već rekla da mi treba malo vremena da razmislim. Jer to za mene znači suočavanje sa još jednim strahom,još jedna borba sa samom sobom,a nisam sigurna da imam dovoljno hrabrosti i snage za to.

Sa jedne strane,volela bih da izađem iz ove moje ljušture od tuge i zakoračim među ljude kao nekada: Podignute glave,sigurna u sebe,otvorena i komunikativna.  Sa druge strane,nikako da pređem svoju crnu senku koja me godinama prati i čini mi se da je sve bliža i teža. Htela bih ja puno toga,ali kao da mi se nekako ne da. Kao da neko drugi upravlja mojim životom,a ja bespomoćno i čini se nezaitneresovano stojim sa strane i posmatram.

Puna mi je glava pitanja,dilema,teorija zavere,predrasuda,loših misli i zaista mi ponestaje energije da se sa svim tim stvarima nosim. A ponoviću,želim promenu.

I tako sam se jedne večeri našla u kući punoj ljudi i dima. Sedela sam u jednom ćošku,pokušala da započnem razgovor,nije baš urodilo plodom,pa sam otišla kod dece da se slikamo. Sa njima mi je bilo baš prijatno i zabavno. Zahvalila sam se komšinici na pozivu,a ona meni na prelepo upakovanim poklonima i zato što sam došla. Jedva sam čekala da stignem kući i zagrlim moju Meri. Toliko sam bila srećna sa njom u mom zagrljaju i toliko sam bila srećna jer sam i pored ogromne teskobe u duši i sa velikim strahom u glavi,uspela da odem među ljude. Među nepoznate ljude. Sve drugo nije bilo važno. Ni to koliko mi je smetao dim od cigareta,ni to koliko mi je bilo neprijatno što niko sa mnom ne razgovara,čak ni to što niko nije bio ni malo radoznao da me pita ko sam i odakle sam. A kada me nekom prilikom to i pitaju,ja se nađem uvređenom. Ah Jelena,ko si ti?

Ovo je zapravo i ključno pitanje: KO SAM JA?