Kako bih ja volela da imam svoju kućicu,bašticu,puno raznobojnog cveća,psa,mace,da uživam u travi posutoj belim radama,da kada ujutru otvorim prozor,svojom pesmom me dočekaju vragolasti vrapčići,da legnem ispod modro crvene trešnje i osetim mir u svojoj duši. Uvek sam ja volela da puno sanjam i maštam. To me je na neki način i čuvalo od često surove realnosti,ali me je ona ipak u nekim stvarima nespremnu dočekala.

Sve što sam u svom snu poželela,bilo je u mini varijanti,ali dobila sam neočekivano suprotno: Veliku kuću,veliku baštu,veliko imanje,ono pravo seosko domaćinstvo i ne bi mi baš ništa teško palo da nisam sama i da sve ne moram sama,a opet sa druge strane,sve bi bi to bilo puno lakše da sam,kako naši stari kažu, „zdrava kao dren.“ Pošto je ovaj san,rekla bih poklon,a poklonu se u zube ne gleda,upravo zbog toga sam još više na sebe ponosna,jer sve one predrasude i uverenja koja sam o sebi imala,pali su u vodu. Nenaviknuta na seoski tempo života i uopšte na život na selu,na mnogo fizičkog rada,na mnoge novine koje se tiču same kuće o kojima ja ništa ne znam,na činjenicu da puno znanja i želje da učim otkrivam u sebi,sve mi to pokazuje neku novu mene i podstiče,da ma koliko bilo teško,idem dalje.

Ima dana kada i bez prestanka plačem,jer mi nedostaje moj posao,stan,auto,konfor,radnje,sigurnost u velikom gradu,a kada suze prođu,opet budem na sebe ponosna,jer sve što sada ovde svojim rukama stvaram,daje mi neverovatnu snagu i veru da je ovo pravi put.

Trenutna materijalna zavisnost je moj veliki teret,ali verujem da je i to deo puta kojim moram proći.

Proleće je moje najlepše godišnje doba,jer sama ta lepota buđenja je nešto što inspiriše i ispunjava sve pore moga bića.

Ali proleće na selu podrazumeva puno rada,truda i znoja i puno puta me bude i strah od toga da li ću ja sve to moći,bude me strah od egzistencije,od samoće,još uvek ne znam da li je ovo kazna ili nagrada i da li sam ja zaista toliko hrabra kako me drugi vide,jer ipak na kraju dana ja ostajem sama sa sobom i tada mišljenje drugih nije validno,već samo ono čisto osećanje u meni.

„Ja živim svoj san.“ – rekoh suncu u tišini.

A onda već sledeća rečenica poriče ovu prvu,jer je nemoguće da u snu stanuju suze,ni oči pune tuge,ni bes,ni strahovi,ni greške i grešnici,problemi i brige.

A pesma ptica,zvuk traktora,Merin pogled pun topline,lepota divljih ruža,bubamarine nožice,pčelin let sa cveta na cvet,divota jarko narandžastih nevena i crvene lale,kiša posle tek posejane bašte,moja prva zelena salata i prvi spanać,nova baštica urađena mojim rukama,slatko od trešanja,ulje od maslačka,prvi mali plodovi smokve,posađene maline i procvetale jagode,sveže pokošena trava,pa da li je i to sve u mom snu?

Shvatih da još uvek nisam sasvim u sadašnjem trenutku,da me ponekad prošlost povuče i budućnost odvuče,ali se zaista trudim da na kraju svakog dana prigrlim u sebi sve ono lepo što mi je život dao,a nijanse koje nedostaju,zahtevaju još malo više moje hrabrosti,istrajnosti i kreativnosti.

Sada je sve do mene.